Opsesije su neugodne i uznemirujuće ideje, misli, slike ili impulsi koji neprestano ulaze u um, stalno se ponavljajući. Osoba sa OKP opsesivne misli doživljava kao iz vlastititog uma, a ne kao nametnute izvana. Opsesije nisu pretjerane brige o stvarnim životnim problemima.

Kompulzije su ponašanja ili akti koje osoba s OKP-om osjeća da mora izvršiti, iako većinom zna da su to besmisleni i pretjerani rituali. Vrlo je teško oduprijeti im se, jer se osoba s OKP-om osjeća anksioznom dok ne izvrši ritual.

Krug opsesivno-kompulzivnog poremećaja: opsesija - anksioznost - kompulzija - olakšanje.

Simptomi mogu uključivati ponavljajuće pranje ruku, nametljive, neželjene, odbojne seksualne ili agresivne misli, preokupiranost određenim religijskim uvjerenjima, averzija prema neparnim brojevima, živčane navike, kao što je otvaranje i zatvaranje vrata određeni broj puta prije nego se ulazi ili izlazi iz sobe. Ovi simptomi mogu biti otuđujući, a često uzrokuju teške emocionalne i financijske teškoće. Oni koji pate od OKP-a uglavnom u nekom trenutku prepoznaju svoje misli i kompulzivne radnje kao neracionalne.

U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija, a najbolji rezultati postižu se kombinacijom ova dva pristupa. Kako se opsesivno-kompulzivni poremećaj često javlja istovremeno s drugim psihičkim bolestima, kod izbora načina liječenja treba uzeti u obzir i taj drugi poremećaj i njegove simptome.

Lijekovi iz skupine antidepresiva su se pokazali učinkovitim u reduciranju simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Danas se najčešće koriste inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), a od lijekova starije generacije dobre rezultate u liječenju pokazao je triciklički antidepresiv klomipramin. Ukoliko se ne postigne dobar rezultat s antidepresivima, kao druga linija terapije u obzir dolaze i antipsihotici. Kada se terapija jednom uvede, važno je ne prekidati je naglo i bez dogovora s liječnikom, budući da nagli prekid uzimanja lijeka može pogoršati simptome ovog poremećaja.

Od psihoterapijskih pristupa najboljom se pokazala kognitivno-bihevioralna terapija i to metoda izlaganja i prevencije odgovora. U ovom postupku pacijenta se izlaže situaciji koja ga čini opsesivnim i istovremeno se traži od njega da se suzdrži od kompulzivne radnje koju bi inače u toj situaciji izvodio. Ako pacijent, recimo, pati od straha da će se zaraziti i opsesivnog pranja ruku, zamoli ga se da dodirne vrata u nekom javnom prostoru te da nakon toga pokuša ne oprati ruke. Ukoliko pacijent izdrži ovu situaciju, tjeskoba će postupno sama nestati ili će se reducirati. Na ovaj način pacijenti uče da im ne trebaju rituali kako bi se riješili tjeskobe te da donekle mogu imati kontrolu nad svojim smetnjama. Studije pokazuju da se ovom metodom na neki način mozak "utrenira" na novi obrazac ponašanja, što dovodi do redukcije simptoma.