Šećerna bolest je metabolička bolest obilježena poremećajem metabolizma ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Bolest karakterizira povišena razina glukoze u krvi, zbog poremećaja lučenja inzulina iz gušterače, njegovog promjenjenog djelovanja ili oboje. 

Najčešći oblici šećerne bolesti su tip 1, ranije poznat kao šećerna bolest ovisna o inzulinu, te tip 2, šećerna bolest neovisna o inzulinu. Uz navedene tipove postoji i gestacijska šećerna bolest koja se javlja u zadnjem tromjeseču trudnoće (postizanje normoglikemije obično se uspostavlja nakon poroda) te ostale vrste dijabetesa koje su posljedica genskih defekata, infekcije i ozljede gušterače ili se javljaju u sklopu drugih endokrinih poremećaja.

Komplikacije koje nastaju kao posljedica šećerne bolesti glavni su uzrok visoke stope pobola i smrtnosti. One zahvaćaju više organskih sustava izazivajući povećana rizik od sljepoće, mogućnost zatajivanja bubrega, infarkta miokarda, moždanog udara te mnogih drugih bolesti. Brojna istraživanja usredotočila su se na metabolizam lipoproteina, glikolizaciju proteina, lipida i nukleinskih kiselina kao glavnih uzroka dijabetičkih komplikacija. Glikolizirani proteini kao krajni proizvodi uznapredovale glikozilacije stvaraju se znatno više kod osoba oboljelih od šećerne bolesti u odnosu na zdrave, mjenjajući strukturu i funkciju zahvaćenog tkiva.

U usnoj šupljini najčešći znakovi i simptomi uključuju pečenje u ustima, produljeno cijeljenje rana, povećanu sklonost infekciji, povećanje podušnih žlijezda slinovnica te suhoću usta (kserostomiju). Suhoća usta može biti posljedica uzimanja lijekova, ali i neuropatije koja je zahvatila autonomni živčani sustav, s obzirom da je izlučivanje sline regulirano simpatičkim i parasimpatičkim putevima. Suha površina sluznice sklona je ozljedi, pečenju te infekciji najčešće gljivicom roda Candida. Ozljede na sluznici mogu nastati zbog ugriza i ozljede protezom, najčešće kvačicom, pritom izrasline sluznice kao posljedica ozljede nisu rijetke. 

Liječenje suhoće temelji se na reguliranju šećerne bolesti i simptomatskoj terapiji. Potrebno je uzimati dovoljno tekućine osobito za vrijeme jela i nakon, te koristiti kisele napitke, bombone i žvakače gume bez šećera za poticanje lučenja sline. U nemogućnosti poticanja lučenja vlastite sline postoje preparati umjetne sline. Slina se može stimulirati i primjenom sijalogoga, preparata koji potiču lučenje sline. Sustavni sijalogozi nisu od koristi ako se u stanju mirovanja ne uspije prikupiti ni najmanje sline. Najbolje ispitan sijalagog je pilokarpin no osim pozitivnog djelovanja na lučenje sline može izazvati neželjene događaje na srcu i krvnim žilama. 

Kandidijaza je najčešća gljivična infekcija usne šupljine u ljudi. Candida je normalni predstavnik flore usne šupljine u koncentracijama od 200 do 500 stanica na milimetar sline. Na očitovanje simptoma bolesti utječu brojni čimbenici, imunološki sustav domaćina, soj kandide, stanje usne šupljine, pušenje, prethodna primjena antibiotika te opće zdravstveno stanje. Kandidijaza je učestalija kod osoba sa šećernom bolesti, osobito u koliko ona nije regulirana. Regulacijom šećera, pravilnom oralnom higijenom, te terapijom koja uključuje antiseptik (hexetidin) i antimikotik (nistatin, amfotericin B) kandidijaza se uspješno liječi. Treba ukazati na potrebu skidanja proteza za vrijeme spavanja i njihovo pohranjivanje u antiseptičkim otopinama (octenidine dyhidrochloride). 

Nejasan je učinak šećerne bolesti na zubni karijes. Neka su istraživanja pokazala povećanu učestalost karijesa kao posljedica suhoće usta i povišenih razina glukoze u tekućini gingivnog sulkusa, dok su druga pokazala sniženu stopu karijesa kod dijabetičara. Unatoč proturiječnim rezultatima preporuka je fluoridirati zube dostupnim preparatima na tržištu samostalno ili kod stomatologa. 

Šećerna bolest se smatra rizičnim čimbenikom za učestalost i težinu gingivitisa i parodontitisa, ona može uzrokovati progresiju bolesti što za posljedicu ima gubitak kosti i pričvrstka. Mehanizmi kojima šećerna bolest utječe na parodont slični su patofiziologiji klasičnih dijabetičnih komplikacija. Hiperglikemija otežava cijeljenje parodontnih rana dok se krajni produkti glikolizacije nakupljaju na kapilarama krvnih žila što dovodi do njihovog zadebljanja i posljedične smanjenje tkivne prokrvljenosti i oksigenacije. Liječenje parodontitisa treba započeti s regulacijom šećera u krvi. Tek nakon uspostave normoglikemije, mehaničko čišćenje i primjena antibiotika (tetraciklina) mogu potaknuti cijeljenje. 

Većina dijabetičkih bolesnika može se liječiti ambulantno u stomatološkoj ordinaciji. Bolesnici s lošom regulacijom šećera i teškim infekcijama trebaju biti liječeni u stomatološkim jedinicama u sklopu bolnice.

Glavni čimbenik o kojem treba brinuti kad pacijent sa šećernom bolesti dolazi kod stomatologa je vrijeme uzimanja inzulina i njegovo djelovanje, kako bi se izbjegla hipoglikemija. Zahvate je najbolje izvoditi prije ili poslije vršnih koncentracija inzulina u krvi te je preporučljivo da pacijenti sa sobom nose glukometar i neki izvor ugljikohidrata. Ukoliko je riječ o osobi koja uz šećernu bolest boluje od neke druge bolesti poput astme i pektoralne angine preporučljivo je da uz sebe ima terapiju za liječenje navedene bolesti.

Procjena zdravlja usne šupljine i liječenje trebali bi biti jednako važni kao i procjena zdravlja očiju, bubrega i drugih organa koja se rutinski provodi. Regulacija šećera, pravilno održavanje oralne higijene te izbjegavanje pušenja i alkohola važni su čimbenici u uspostavi ravnoteže između oralnog i sustavnog zdravlja bez razvitka komplikacija.